ZAPADNI ILIRIK

Ova vrlo kasna karta istočne i zapadne obale Jadrana „obnavlja“ odnosno veliča tradiciju antičkih karata koje su ponovnu revalorizaciju doživjele u stoljećima koja su ovoj karti prethodila. Tijekom tog razdoblja su brojni kartografi opsežno koristili ostavštinu Ptolemeja i reproducirali, dorađivali te objavljivali vlastite ploče kao prerade originalnih Ptolemejevih tabula ili ih dopunjavali novim kartama (tabulae modernae ili novae). Cijenjeni francuski kartograf Sanson i izdavač Mariette se u vrlo turbulentno (i politički i vojno) vrijeme 17. stoljeća, posebno na jugoistoku Europe, referiraju na antičke upravno-teritorijalne jedinice na prostoru istočno-jadranskog kopna, sve do Drave i Dunava na sjeveru i istoku. Njihov rad predstavlja vrhunac francuske kartografije ranoga novog vijeka. Čak i u naslovnoj kartuši navode prikazane pokrajine (Rhaetia, Noricum, Pannonia (Prima et Secunda) et Illyris), a bilježe čak i stanovništvo koje u Iliriku živi (Populi Iapodes, Liburni et Dalmatae).  Zanimljivo je da u doba osmanske ekspanzije na ovim prostorima francuski kartografi čak i osvojene krajeve smatraju i prezentiraju kao sastavni dio zapadnoeuropske (antičke) civilizacije. Predložak za ovu kartu bile su inačice nastale prema originalnim Ptolemejevim Petim kartama Europe, od kojih dio sadrži i zbirka Felbar (npr. Mercatorova karta br. 268, Maginijeva br. 547, Rosaccio-Maginijeva karta br. 569, Ruscellijeva br. 70, Münsterova br.120, Stirkova br. 33 te Waldseemüllerove karte br. 97, 105 i 269). S Münsterovom karto ovaj primjerak dijeli i dizajnerske sličnosti zbog kartuše s narativnim opisima smještene u donji lijevi ugao. U bakrenu ploču je sadržaj za Sansona urezao Louis Cordier. No zanimljivost ovog primjerka jest da je prvotni bakrorez s antičkom podjelom teritorija naknadno ručno koloriran i to upravo linijama naknadnih graničnih podjela između velikih sila, koje su tijekom 18. stoljeća polagale pravo na ove zemlje. Tako je na istarskom prostoru jasno vidljiva granica između mletačkoga i austrijskoga posjeda, što odgovara ranonovovjekovnim vojno-političkim podjelama, bez obzira što su toponimi odnosno horonimi kao kartografska podloga s originalne bakrene ploče datirani u rimsko razdoblje. Na istočnohrvatskom prostoru također je bojom istaknut austrijski posjed dobiven Mirom u Požarevcu 1817., s granicom prema Osmanlijama pomaknutom južno od rijeke Save.