Horvat Kiš Franjo: Istarski puti

Prvo izdanje. Putopis nastao na temelju autorova dvokratnog putovanja po Istri - u srpnju 1912. i srpnju 1914. godine. Djelo je dovršeno 1916. godine, autor ga je ponudio najprije Matici hrvatskoj, a zatim i Društvu hrvatskih književnika, ali sa slabim uspjehom. Ovo, prvo izdanje objavljeno je 1919. godine u privatnoj nakladi. Istarski puti posljednje su i opsegom najveće autorovo djelo. Autor "suosjećajno promatra živote malih ljudi, a pejsaž slika minuciozno i intimistički, iznoseći univerzalna razmišljanja te duhovite asocijacije. U opisima ostvaruje lirske ugođaje pune boja i slika, dok svijet svojih djela adekvatno ocrtava rječnikom u kojem preteže skromnost, minijaturnost i deminutivno izražavanje." Radi se o djelu sastavljenom od niza detalja, sitnih opažanja istarske svakodnevice, o pjesničkom putopisu prožetom divnim lirskim opisima i finim zapažanjima, a u tim zapažanjima sadržane su i brojne konstatacije i podaci o društvenom i političkom životu istarskih ljudi. Međutim, težište je ipak na opisu prirode, dočaravanju pejzaža i autorovim doživljajima, koji svoj izvor imaju u autorovu raspoloženju – ponekad filozofskom, ponekad trpkom, a najčešće vedrom i humorističnom. Autor donosi mnoštvo dnevnih zgoda vezanih za obične ljude – učitelje, narodne svećenike, djecu, starce, žene. To je čitava galerija priprostih ljudi, uglavnom anonimnih, što ih je pisac susreo na svoja dva putovanja. Autor potpuno zaobilazi Opatiju i ostalu liburnijsku rivijeru – mjesta koja su u to doba za većinu putnika bila najčešći cilj putovanja u Istru. Smjer puta diktira mu željeznička pruga Rijeka – Šent Peter, a zatim odvojak Divača – Pula, no, kad god smatra potrebnim, skreće s tog puta i pravi manje ili veće izlete u bliža i udaljenija mjesta. Autor je, stavivši težište na tada slabo poznatu Istru zapadno od Učke, odabrao upoznati cjelovitiju Istru, njezinu srž sačuvanu u malim mjestima i posve zabitnim krševitim selima, a ne samo njezin rubni dio s natruhama uvezene odbojne tuđinštine. Njegove su opaske, opisi krajobraza, susreti i razgovori s ljudima redovito povoljni i dobrohotni, rjeđe ironični, a tek u iznimnim prilikama kritički oštriji. Crte istarskog krajolika i odlike istarskih ljudi dane su vjerno i suptilno i nenametljivo, najčešće s vrlo malo riječi, kojim zgodnim izrazom, kratkom refleksijom, jednostavnim usklikom – s neobično mnogo srca i s dubokim razumijevanjem. Autorova nepretencioznost i gola iskrenost osvajaju čitatelja već na prvim stranicama, a kroz daljnja se poglavlja samo još više povećavaju.