Linhart Anton: Versuch einer Geschichte von Krain und der übrigen Ländern der südlichen Slaven Österreichs

Inventarni broj 307

Naslov u originalu: Versuch einer Geschichte von Krain und der übrigen Ländern der südlichen Slaven Österreichs. Erster Band. Von den ersten Spuren einer Bevölkerung im Lande bis zur ersten Anpflanzung der krainischen Slaven

Godina izdavanja: 1788 - 1791

Mjesto izdavanja i izdavač: Laibach

Format: 13 cm x 20,5 cm

Prvo izdanje. Dva sveska, prvi je objavljen 1788., a drugi 1791. godine. Abecedno kazalo pretplatnika obaju svezaka na početku drugog sveska. Naljepnica (očito ex libris) Joan Marian Gruntner na poleđini prednjih korica prvog sveska. Prvi svezak sadrži dva presavinuta umetnuta lista. Prvi, između str. 46 i 47, ptolomejski je zemljovid Kranjske i susjednih pokrajina Tractus Septentrionalis super Mare Adriaticum ex mente Cl Ptolomaei. Drugi, između str. 308 i 309, plan je drevne Emone Plan von dem Kommendischen Grunde zu Laibach, wo das alte Aemona gestanden hat. Drugi svezak također sadrži dva presavinuta umetnuta lista, i to na kraju knjige: veliki zemljovid drevne Karantanije Conspectus Karantaniae sive Slavorum meridionalium ante Caroli M. imperium i veliku tablicu slavenskih pisama (glagoljice i ćirilice) Das slavische Alphabet. Na kraju prvog sveska nalazi se, kao dodatak, katalog rimskih natpisa: Anhang / römischer Inschriften und Denkmäler in und nächst Krain (str. 421 – 443). Radi se o prvoj kritičkoj povijesti Kranjske i Slovenaca. Težište nije na vladarima i ratovima, već na povijesti naroda, osobito povijesti austrijskih južnih Slavena. Autor se na pisanje djela o povijesti Kranjske odlučio 1784. godine. Prvi svezak bio je dovršen i zaključen predgovorom 1. svibnja 1786. godine, a bavi se najstarijim razdobljem povijesti Kranjske, do doseobe Slavena. Drugi svezak raspravlja o sudbini Kranjske od naseljavanja Slavena do razdoblja franačke vladavine. Cijela posveta grofu Gaisrucku ima snažan nacionalni i domovinski naglasak. Autor je kritičan prema povijesnim izvorima koje koristi te ne vjeruje u praznovjerja i čuda. Očit je upliv francuskih enciklopedista. Osvrće se i na okolne narode, kako bi lakše objasnio povijest Kranjske. Uvod u drugi svezak izrazita je manifestacija slavenske orijentacije. Autor ponavlja argument o slavnoj prošlosti Slavena i njihovoj rasprostranjenosti. Predviđena treća knjiga, koja bi počinjala razdobljem franačke vladavine, ostala je u rukopisu – sačuvano je 28 listova. Autorov historiografski rad, na koji je snažno utjecao i Johann Gottfried Herder, utjecat će na razvoj slovenske nacionalne svijesti početkom 19. stoljeća. Upravo je u predmetnom djelu autor prvi definirao Slovence kao zasebnu granu slavenskih naroda te utvrdio jezično jedinstvo slovenskog nacionalnog teritorija te time postavio temelje slovenskoj etnografiji.
Prvo izdanje. Dva sveska, prvi je objavljen 1788., a drugi 1791. godine. Abecedno kazalo pretplatnika obaju svezaka na početku drugog sveska. Naljepnica (očito ex libris) Joan Marian Gruntner na poleđini prednjih korica prvog sveska. Prvi svezak sadrži dva presavinuta umetnuta lista. Prvi, između str. 46 i 47, ptolomejski je zemljovid Kranjske i susjednih pokrajina Tractus Septentrionalis super Mare Adriaticum ex mente Cl Ptolomaei. Drugi, između str. 308 i 309, plan je drevne Emone Plan von dem Kommendischen Grunde zu Laibach, wo das alte Aemona gestanden hat. Drugi svezak također sadrži dva presavinuta umetnuta lista, i to na kraju knjige: veliki zemljovid drevne Karantanije Conspectus Karantaniae sive Slavorum meridionalium ante Caroli M. imperium i veliku tablicu slavenskih pisama (glagoljice i ćirilice) Das slavische Alphabet. Na kraju prvog sveska nalazi se, kao dodatak, katalog rimskih natpisa: Anhang / römischer Inschriften und Denkmäler in und nächst Krain (str. 421 – 443). Radi se o prvoj kritičkoj povijesti Kranjske i Slovenaca. Težište nije na vladarima i ratovima, već na povijesti naroda, osobito povijesti austrijskih južnih Slavena. Autor se na pisanje djela o povijesti Kranjske odlučio 1784. godine. Prvi svezak bio je dovršen i zaključen predgovorom 1. svibnja 1786. godine, a bavi se najstarijim razdobljem povijesti Kranjske, do doseobe Slavena. Drugi svezak raspravlja o sudbini Kranjske od naseljavanja Slavena do razdoblja franačke vladavine. Cijela posveta grofu Gaisrucku ima snažan nacionalni i domovinski naglasak. Autor je kritičan prema povijesnim izvorima koje koristi te ne vjeruje u praznovjerja i čuda. Očit je upliv francuskih enciklopedista. Osvrće se i na okolne narode, kako bi lakše objasnio povijest Kranjske. Uvod u drugi svezak izrazita je manifestacija slavenske orijentacije. Autor ponavlja argument o slavnoj prošlosti Slavena i njihovoj rasprostranjenosti. Predviđena treća knjiga, koja bi počinjala razdobljem franačke vladavine, ostala je u rukopisu – sačuvano je 28 listova. Autorov historiografski rad, na koji je snažno utjecao i Johann Gottfried Herder, utjecat će na razvoj slovenske nacionalne svijesti početkom 19. stoljeća. Upravo je u predmetnom djelu autor prvi definirao Slovence kao zasebnu granu slavenskih naroda te utvrdio jezično jedinstvo slovenskog nacionalnog teritorija te time postavio temelje slovenskoj etnografiji.
Regije: Kranjska, Slovenija
Zemljovid: 3

Linhart, Anton

Anton Tomaž Linhart (Radovljica, 11. 12. 1756. – Ljubljana, 14. 7. 1795.) – slovenski dramatičar, pjesnik i povjesničar, središnja ličnost slovenskog prosvjetiteljstva. Osnovnu školu polazio u rodnoj Radovljici, zatim – od 1767. do 1773. – isusovačku gimnaziju u Ljubljani, potom je 1776. stupio u cistercitski samostan u Stični, iz kojega razočaran istupa 26. listopada 1778. te uz pomoć slovenskog plemstva studira trgovačke i financijske znanosti u Beču. Po povratku u Ljubljanu zaposlio se sredinom 1781. godine kao arhivist ljubljanskog biskupa, no otpušten je 1783. godine zbog spora s biskupom. Godine 1787. oženio Ljubljančanku Jožefinu Detel, s kojom je imao dvije kćeri. Godine 1786. postao je povjerenik za školstvo ljubljanskog okruga te je u tri godine od imenovanja povećao broj osnovnih škola u seoskim dijelovima okruga s devet na 18. Zalagao se za osnivanje središnje i javne studijske knjižnice u Ljubljani. Na njegovu je inicijativu osnovana Licejska knjižnica u Ljubljani, preteča današnje Narodne in univerzitetne knjižnice. Njegovo prvo književno djelo – pjesnička zbirka Blumen aus Krain – nastalo je još za vrijeme studija. U Beču je napisao i svoje drugo djelo – tragediju Miss Jenny Love. Pod utjecajem slovenskih prosvjetitelja – posebice Žige Zoisa – počeo je pisati na slovenskom. Priredio je i preveo komediju njemačkog dramatičara Josefa Richtera Die Feldmühle, naslovivši ju Županova Micka. To je prva slovenska komedija. Po uzoru na Beaumarchaisovu komediju Figarov pir napisao je još jednu komediju – Ta veseli dan ali Matiček se ženi. Prvi je odredio Slovence kao zasebnu etničku grupu te time postavio temelje slovenske etnografije.